Brankica Terzić, Ivan Stanojević, Zoran Radojičić, Mirko Resan, Dejan Petrović, Djoko Maksić, Jelena Djekić, Petar Ristić, Milica Petrović, Mirjana Mijušković

Urinarni transferin kao rani marker dijabetesne nefropatije


Uvod/Cilj. Dijabetesna nefropatija predstavlja jedan od vodećih uzroka hronične bubrežne bolesti i terminalne bubrežne insuficijencije. Zastupljena je kod 20%–40% bolesnika sa dijabetes melitusom, a kao prvi znak dijabetesne nefropatije još uvek se smatra mikroalbuminurija. Niska senzitivnost i specifičnost mikroalbuminurije su doveli do ispitivanja novih urinarnih biomarkera koji bi mogli biti rani pokazatelji postojanja dijabetesne nefropatije. Ova studija spovedena je da bi se utvrdilo da li urinarni transferin može biti rani marker dijabetesne nefropatije. Metode. U našu studiju bilo je uključeno 80 bolesnika sa tipom 2 dijabetesa, podeljenih u dve grupe: grupa 1 – normoalbuminurični bolesnici (ekskrecija albumina do 30 mg/dan); grupa 2 – mikroalbuminurični (ekskrecija albumina od 30–300 mg/dan) i 10 zdravih osoba. Svi bolesnici bili su stariji od 18 godina, imali su dijabetes melitus duže od jedne godine i jačinu glomerulske filtracije veću od 60 mL/min/1,73 m2. Svim bolesnicima određivan je nivo serumskog kreatinina, glikozilovanog hemoglobina i transferina u urinu. Koncentracija transferina određivana je u 24 časovnom uzorku urina i u prvom jutarnjem urinu primenom visoko senzitivnog ELISA kita. Rezultati. Koncentracija urinarnog transferina bila je značajno veća kod bolesnika koji su imali mikroalbuminuriju u poređenju sa bolesnicima koji su bili normoalbuminurični i zdravim osobama, a Pearson-ov koeficijent korelacije bio je r = 0,584 (p < 0,001). Nismo dobili povezanost između nivoa urinarnog transferina i glikoregulacije, kao ni nivoa transferina i dužine trajanja dijabetesa. Zaključak. Rezultati ove studije pokazuju da bi urinarni transferin mogao biti rani marker dijabetesne nefropatije.


Преузмите пдф